Radionica »Helene Druskowitz i Friedrich Nietzsche«

27. studenog 2018. godine

Izlagači (abecednim redom):

• Luka Boršić
• Branislava Petrov
• Ivana Skuhala Karasman

Aktivni sudionici u diskusiji:

• Matko Gjurašin
• Ana Maskalan

Prvo izlaganje, naslovljeno, „Helene Druskowitz i njezino vrijeme“ održala je Ivana Skuhala Karasman (Institut za filozofiju, Zagreb). Helene Druskowitz, rođena kao Helena Maria Druschkovisch (Drušković) rođena je 1856. godine u Hietzingu, predgrađu Beča (danas 13. okrug). Otac joj je vjerojatno bio imućni trgovac hrvatskog porijekla. U Zürichu je doktorirala filozofiju tezom Don Juan bei Lord Bayron (Don Juan kod Lorda Bayrona). Time je postala prva žena s njemačkog govornog područja koja je stekla doktorat iz filozofije. Godine 1884., također u Zürichu, upoznala je Friedricha Nietzschea koji je utjecao na njezinu filozofsku misao. Zanimala ju je filozofija Immanuela Kanta, Arthura Schopenhauera, Herberta Spencera i Eugena Dühringa. Umrla je 1918. godine u psihijatrijskoj klinici Mauer-Öhling u Austriji. Vrijeme u kojem djeluje Helene Druskowitz je vrijeme intenzivne borbe za prava žena i početak emancipacije žena. U to su vrijeme žene polako počele ulaziti u poslovni i znanstveni svijet što je bila posljedica tektonskih promjena koje su zavladale društvom: počeci industrijalizacije, ubrzana urbanizacija i opća sekularizacija dovele su do toga da su mnoge žene ostale lišene ekonomske pomoći koje su prije dobivale od obitelji ili uz pomoć Crkve. Početkom devedesetih godina devetnaestog stoljeća u Austro-Ugarskoj Monarhiji a ponajprije u Austriji i Češkoj, počinju se otvarati gimnazije za djevojke. Sveučilište u Zürichu je od 1867. godine počelo primati i ženske studente.

Drugo izlaganje, naslovljeno „Friedrich Nietzsche i žene“ održala je Branislava Petrov (Sveučilište u Beogradu). Teza koju je Petrov iznijela temelji se na povezivanju Nietzscheova shvaćanje žena s njegovom cjelokupnom filozofijom. Pitanje koje se postavlja jest, paradoksalno, smije li se Nietzschea nazvati feministom. Pritom se mogu istaknuti sljedeće karakteristike. Prvo, prepoznavanje arhetipske muško-ženske razlike, gdje svaka od njih ima jednaku važnost (možda čak i ženstvenost može imati prioritet), gdje je ženstvenost zaštićena od izumiranja ili dominacije muškog roda. Drugo, Nietzsche predlaže „novi model” ljudske naravi u obliku androgine mješavine muških i ženskih karakteristika. Treće, ograda da „androginija” nije za svakoga. Nietzsche bi želio zadržati proporcionalne polarnosti kod običnih muškaraca i žena, čiji sukob dovodi do nastajanja iznimnih pojedinaca i pojedinki. Ipak Petrov je galsakila da su Nietzscheova filozofija i mjesto žene unutar nje u najboljem slučaju irelevantni za feminizam, s obzirom na to da je ono što bi Nietzsche nazvao arhetipom, za feminizam puki društveni konstrukt a, na konstruktu, smatra Petrov, ne može se graditi teorija. Nadalje, Nietzscheovi aforizmi se u bitnom obraćaju konstruktu žena, tipa „Ideš ženi, ponesi bič”, ta žena koja razumije samo autoritet biča nije nikakav arhetip već psihologija sistemski ugnjetavanog subjekta.

Posljednje, treće izlaganje „Helene Druskowitz i Friedrich Nietzsche“ održao je Luka Boršić (Zagreb). On je analizirao odnos Helene Druskowitz i Friedricha Nietzschea u dvama kontekstima: u povijesno i filozofskom, koji su u slučaju ovo dvoje ljudi izrazito filozofske naravi međusobno prožima. Povijesni se kontekst temelji na sačuvanoj korespondenciji među raznim korespondentima u kojoj se Druskowitz i Nietzsche međusobno spominju i komentiraju. Filozofski kontekst se temelji na Druskowitzim filozofskim tekstovima u kojima spominje Nietzschea. Zaključak jest taj da je Druskowitz bila razočarana Nietzscheom jer on nije, prema njezinu mišljenju, uspio do kraja provesti projekt opisa svijeta kakav on bitno jest i koji bi se, nakon prosvjećenja drugih ljudi, mogao organizacijski i uspostaviti. Njezino razočaranje je tim dublje jer je uviđala snagu i moć Nietzscheove literarne genijalnosti. Cilj radionice „Helene Druskowitz i Friedrich Nietzsche” bio je detaljnije istražiti i valorizirat ovaj period njezina života. Naime, njezin odnos spram Friedricha Nietzschea, kojeg je upoznala u Zürichu 1884. godine, ostavio je dubokog traga u njezinu životu i djelu. Značaj njihova međusobnog odnosa nadilazi puki historijski interes susreta dvoje velikana duha. Prateći, naime, pomake u njihovu međusobnom razumijevanju i razvoju njihova odnosa, možemo steći uvid u to koje su oblike poprimali turbulentni odnosi s kraja 19. stoljeća u kojem se, s jedne strane, provlači nit mizoginije, s druge strane, počinju se javljati počeci prvog vala feminizma, i, naposljetku imamo zanimljivu pojavu mizandrije, kao što je slučaj kod Helene Druskowitz, za koju bismo mogli utvrditi da je svoje muškomrzačke stavove razvila velikim dijelom u kontrastu spram Nietzscheove filozofije a i njegove osobnosti.